srednjiprst.blogger.ba reportaža – Dječaci, SA Club, 7.12.2007. (2007)

0

Report: Dječaci, SA Club, 7.12.2007.



Kao prvo, slijedi jedno veliko izvinjenje svim čitateljima SP-a zbog zakašnjelog reporta sa ovog događaja. Startovanje radijske emisije, nadolazeći praznici (sretno svakome ono što slavi!) kao i privatne obaveze uveliko su usporile objavljivanje ovog članka, međutim, članak je tu, zato čitajte! (I još nešto…ovo je 202. post na SP-u, valjda se potrefilo meni :))

Koncert splitskih Dječaka u Sarajevu je uvijek posebna stvar. Da sada ne ubijam ljude u pojam pričom kako mi je Tread davne 2004. godine pustio „Benganje na Kuli“, stvar na kojoj su Dječaci derali sa ekipom iz Sinesteta, onda kako je čitava ekipa Radija 202 odlijepila na njihov stil i kako smo ih ko sumanuti promovisali, krenimo odmah na glavnu stvar, a to je njihov drugi, ali ne i zadnji koncert u Sarajevu!

Vratimo se samo jedan moment na činjenicu koju sam napisao gore: koncert Dječaka u Sarajevu je uvijek posebna stvar. Sedmicu dana prije koncerta samo smo pričali o tom koncertu, dogovarali se gdje ćemo piti prije, a gdje poslije koncerta. Kad su Djećaci prvi put bili u Sarajevu, iz tehničkih razloga (ne)organizacije njihovog koncerta nismo se mogli družiti poslije koncerta, tako da sam žestokom splitsko/zagrebačkom sastavu zaprijetio da ovaj put moraju piti sa ljudima, tako da su ovi i pristali na to (mislim da im nije teško palo).

Mjesto održavanje je bio SA Club, i Dječake sam prije koncerta na njihovom forumu upozorio na totalno rasulo što se tiče zvuka u tom klubu, kao i na neke druge sitnice. Jedna stvar koja mi je nanovo zasmetala je ponovno medijsko ignorisanje promocije ovog koncerta, kako od strane organizatora, tako i od strane medija. Mislim da je jedino Radio 202 spomenuo ovaj koncert u svom programu. Razlog slabe posjećenosti koncerta ja ipak vidim upravo u ovom problemu – neke stvari jednostavno ne mogu biti promovisane samo tehnikom word of mouth. Dječaci nisu Marčelo, a Dječaci pogotovo nisu Marčelo u Sarajevu koji skupi 500 ziljavih pički ko iz pičke, tako da svaki organizator, bez obzira na Dječačku kvalitetu mora shvatiti da su potrebni i plakati i flajeri za promociju.

Došao sam pred SA Club negdje oko 7 sati, zajedno sa prijateljem, gdje me čekao Zvone, gitarista jednog od mojih mnogih bendova. Odmah navala po dvoguzim pivama, priča, zezancija. Malo pomalo, počela se skupljati ekipa, ali ne bilo kakva ekipa, već moja ekipa. Nismo zavirili u klub da vidimo kako je unutra, ali smo shvatila da baš i nije puno, jer je promet na vratima bio nikakav.

U po frke, saznajemo da je upad 5 KM, umjesto dogovorenih 4 KM, kako su Dječaci objavili na svom siteu. Ako je Dječačka greška, ok. Ako je organizator odlučio da na dan koncerta povećava cijenu bez obzira koliko, pa čak i tu marku, to apsolutno nije u redu! Ipak, srećom smo svi bili obskrbljeni novcem jer smo planirali i cugati poslije koncerta.

Koncert je kasnio, a negdje iza 9 sati (ne sjećam se tačno kada) pojavila se skupina ljudi među kojima smo prepoznali zvijezde večeri. Izgledali su poprilično smušeno, da bi se ja dreknuo, nazvao ih „pičkama“ odmilja i zovnuo na cuganje! Sinom i Nebu su izgledali poprilično zbunjeno, a Drugi je odmah stao sa nama i prihvatio se flaše.

Pošto ja nisam stereotipni muzički novinar, i volim vam prenijeti svoje utiske cijele situacije, sad ćete čitati i malo priče o dešavanjima prije i poslije koncerta. Ekipa u Sarajevu obožava Kid Rađu. Marin Rađa je napustio Dječake prije nekog vremena, i ako se dobro sjećate, SP je pokupio dosta poena objavljujući poprilično skandalozan i otvoren intervju sa Rađom koji se većinom centrirao na njegov odlazak iz benda. Dječake sam gledao ovaj put po treći put, jednom na Exitu, i dvaput u Sarajevu. Drugog, odnosno Ivu sam po prvi put upoznao na njihovom zadnjem koncert u Sarajevu. Iako nisam baš ništa očekivao od lika kojeg nisam nikako znao, ama baš nikako, dobio sam neviđenu količinu pozitivne energije. Ivo nije tipični rapper, Ivo nije tipični lik, Ivo je čovjek kojeg možemo okarakterizirati epitetom “raja”. Sinom i Nebu su popili malo pive i povukli se unutra na tonsku probu, a Ivo je ostao sa ekipom vani i nastavio cugati. Salve pitanja dolazile su prema njemu: o Dječacima, o Splitu, o gangsta spici, o njegovom privatnom životu…čovjek je najmirnije odgovarao na bilo kakvo pitanje, postavljeno od bilo koga.

Ono što mi je upalo u uši je činjenica da nijedan od Dječaka ne želi otvoreno pričati o svom novopotpisanom ugovoru za DOP Records – da li je u pitanju poslovna tajna ili želja da se sakrije greška u kojoj su Dječaci mislili da će zaista biti neovisni iako potpišu ugovor sa izdavačkom kućom, nisam siguran, uglavnom nisam navaljivao da saznam. Ono što me razočaralo je Nebuov odgovor ‘’Mrsko mi. Sad izdajemo album, to je to.’’ koji je dat na moje pitanje o Vojko Vrućina EP-ju i statusu istog.

Premotajmo malo traku, upadamo unutra, i zatičemo skoro pa prazan SA Club. Evidentno je da su svi ljudi koji su bili unutra bili unutra sa namjerom – da vide Dječake. Problem sa SA Clubom, kao što je konstatovao neko od ekipe je što taj klub jednostavno nema stalnu klijentelu, dakle, ako imate koncert određene grupe, samo fanovi te grupe će se pojaviti, nema slučajnih prolaznika, nema slučajne mase.

Ekipu je zagrijavao DJ Bronson, Dječačka ekipa. Da ne zaboravim napomenuti da je sa Dječacima došao i Predsjednik Dječaka, čovjek sa kojim sam se odlično proveo na Exitu dok su Dječaci svirali, pili smo pive i zajebavali se. Reći da sam poznavao set DJ Bronsona bila bi totalna fula, a riječi kojima su ga okarakterisali pravi rapperi su bile „MTV“ i „komercijalan“. Doduše, bilo je par stvari koje sam prepoznao, koje volim i koje sam uživao čuti. Posve nečujno, bez nekog prevelikog uvoda, na scenu izlaze Dječaci i kreće rokanje, žestoko, energično i stilski – Dječački. Kako su počeli, ekipa se okupila i pribila uz stage, te je počelo mahanje rukama, brže rappanje od Vojkovog, kao i eventualne šutke, tu i tamo, koje je naravno započinjao ko drugi doli ekipa Srednjeg Prsta. Tread je bio na nekom zbuni-te-rappere sranju u Exploited majici, a nisam ni ja bio ništa bolji – majica black metal benda Immortal izbijala je iz mase.

Set je bio standardan, iako je recimo, „Cantona“ izostala (meni krivo), ali smo zato dobili dvije verzije „Stričeve Kobasice“, i to nijednu na originalni beat, već verziju na Nelly Furtado (odlično) i drum’n’bass verziju (malo manje dobru, iskreno – meni se nije baš posebno svidjela – to je zato jer je originalni beat predobar, i navikao sam se opasno na njega!). Također, čuli smo i novu pjesmu „Kamiondžije“ čiji refren potpuno neodoljivo podsjeća na Pušenje i „Kanjon Drine“, tako da je u po pjesme počelo pjevanje te pjesme Pušenja. Pored te stvari, Dječaci su pjevali i još jednu stvar sa nadolazećeg albuma, novu stvar koja je ustvari neki narodnjak koji neodoljivo podsjeća na fatalnog ubicu Matu Mišu Kovača.

Na „Svodničin“ apsolutno ludilo, kakvo se i moglo očekivati. Jedan sjajan set, a ono što je upalo u uši je respect Dječaka prema Kid Rađi i repanje Rađinih versova u pjesmama. Ekipa je ponavljala svaki vers, a u po frke krenuli su i navijački povici ‘’Marin Rađa se jednom rađa!’’ koje je ekipa u publici dočekala sa oduševljenjem. Ne znam da li je Dječacima zasmetalo toliko glorifikovanje Rađe u Sarajevu, ali ono što moraju znati (a ako ne znaju, onda naučiti) je da je Sarajevo iskren grad, 71000 je šifra iskrenosti i otvorenosti. Sarajevo voli Rađu, i to će uvijek pokazati, u bilo kojem momentu. Ipak, Dječaci su također pokazali i respect prema SA publici i repali i Rađine dijelove.

Poslije koncerta, ekipa je počela da se lagano razilazi, kada smo odlučili da od organizatora otmemo Dječake i podvrgnemo ih teškoj alkoholnoj torturi. Toliko su pjevali o tome kako piju, kako drže sranje realno, kako jebu kuje bez pardona i vrijeme je došlo da se dokažu. Ivo je opet prednjačio u želji da ide piti sa ekipom, a ni ostatak njih nije bio nezainteresiran. Ekipa u sastavu Nebu, Sinom, Tread, Drugi, Preza, moja bivša Lejla (koja je savršeno otpjevala refren pjesme “Nazad na ugao” – nije problem biti savršen kad imaš inspiraciju), Zvone (moj gitarista), Dženan (kolega sa emisije “ISK”) i još par ljudi zaputila se nakon kratkog vijećanja prema Kinu Bosna koje se pretvorilu u raj za alkoholičare, dok smo Predsjednik i ja krenuli drugim putem kako bi pokušali negdje razmijeniti kune u marke. Jedina opcija su nam bili sarajevski hoteli, pa smo odmah krenuli u najbliži, Holiday Inn, gdje nam je ljubazni čiko rekao da nema ni marke da nam da, a kamoli da nam razmijeni šta više novca. Jedina sljedeća opcija bio je ‘’Hotel Bosna’’, pa smo se zadali prema gore, te uspjeli zamijeniti novac tu.

Kad smo došli gore u “Bosnu”, ekipa je već sjedila za jednim stolom i rokala domaću travaricu i klipe Sarajevske pive. Atmosfera je bila totalno regularna, zezancija, provaljivanje, Ivo je objašnjavao kako se Nebu samo krivi na desnu stranu, kako samo jede na desnu stranu, repa na desnu stranu…moja bivša Lejla je bila dobro pijana kada je krenula da priča sa mnom, moli Dženana da se pomakne da sjedne kod mene i tako te slične stvari…iskreno, smatram da tome nije bilo mjesto gore, a pogotovo ne na cuganju – mrzim se zajebavati sa curama kad cugam sa ekipom. Da bi mi valjda vratila na moju nezainteresiranost, upitala je Vojku da joj pokaže pišu, na šta se ovaj opasno sjebao, pogotovo na moju rečenicu “I mene je to pitala, pa se sve završilo na dvogodišnjoj vezi’’.

Kako je noć odmicala, situacija je bila sve pijanija, a mi sve retardiraniji. Špica momenti su bili Nebu na stolici kako pjeva “Noćas mi srce pati…”, ispod njega nas nekoliko, totalno razvaljenih umiremo od smijeha, a iznad Nebua, na stolu je skako Tread sa slikom Tita u rukama i portretom Zaima Muzaferije u pozadini, te situacija kada Tread sa Nebuovog telefona zove Kid Rađu u Split da ga pozdravi i kaže da ga volimo. Apsolutne salve smijeha kreću kad Nebu uzima telefon od Treada i govori Rađi: “Jebem ti mater, izdao si RZU, RZU si izdao!” Totalno Dječačko sranje…

Dosta sati, i još više klipa I bokalčića travarice kasnije, odlučujemo da krećemo na neki after-after party. Nismo imali nekog izbora, tako da sam ja predložio nevjerovatnu opciju koja je bila u igri prilikom dogovora za dernek poslije svirke, a to je odlazak mojoj kući. Ono što jako pijan nisam znao je da mi je mama kući. Dječačkim autom i autom organizatora prevezeni smo u Sarajevski Ghetto – Dobrinju. Ja sam vožnju prošao u gepeku, držeći želudac u grlu. Kad smo izašli iz auta, Vojko je pijan teturao i padao po vrućem dobrinjskom asfaltu, onda je malo repao neki opak freesytle kojeg se stidio ujutro, da bi krenuli u moj haustor. Kad je moja majka otvorila vrata i vidjela 10 pijanih kretena, samo se nasmijala i pomakla sa vrata – Vojko se naprosto upao unutra, ukomirao se i svirao klavijature po parketu, dok je ostatak ekipe lagano chillao.

Sinom u po frke shvati da mu nema novčanika, i tu ja shvatih da su Dječaci opasno iskreni u svojim pjesmama. Sinom je emo u Dječacima, jer je emo u životu. “Čovječe, osjećam prazninu u džepu…nema ga…sad nemam osobnu, nemam iksericu da jedem sa popustom, ne mogu vratiti knjige u knjižnicu…’’ i slične rečenice izlazile su iz njegovih usta. Ivo je mirno sjedio i zasosio situaciju doskočicom “Nije to tebi zbog dokumenata, nego zbog onih slika Marine što si ih palio…” Svi smo pokušavali da smirimo njegovu paranoju, ali on se nije dao. Ipak, ujutro ga je probudio poziv čovjeka koji mu je rekao da je našao njegov novčanik i da ga dođe pokupiti.
Ivo pogleda kroz prozor mog stana, te mu pogled pade na dječje igralište opkoljeno betonskim zgradama i reče: ovo nema ni u filmu. Mislim da je dovoljno rekao o Dobrinji 🙂

Šta smo poslije toga radili, apsolutno ne mogu navoditi, osim da napomenem da ništa nije bilo homo 🙂 Ipak, postoji određena vrsta medijske slobode, ali treba postojati i auto-cenzura, zar ne?

Ujutro, ćevapi na Čaršiji i oproštajna kafa u “El Gitanu.”. Neću biti patetičan i pisati i o tome, mislim da sam već dovoljno izgnjavio. Sljedeći put kad Dječaci dođu u Sarajevo, bit će bend sa albumom. Dosad su dva puta oduševili publiku, iako je bilo sitnih propusta, koje su doduše primjetili samo njihovi najiskreniji sarajevski fanovi u koje se i sam ubrajam. Da li će ostati HC ili će brisati sponzorsku spermu sa plombe, nisam siguran. Nadam se da neće biti tako. Kako god, SP će i dalje beskompromisno bacat’ bombe…